Frankofonija

Oko franka i valutne klauzule nastala je velika buka i kaos. Sve to me podsjeća na onu izreku „pravili račun bez krčmara, poslije razvoda dijete pripalo krčmarici“. Tko su akteri ove tipične balkanske krčme:

  • građani, koji su uvjereni da su sa samostalnom državom dobili i pravo na vlasništvo stana i zapadnoeuropski građanski standard: pod svaku cijenu („kaj košta da košta, samo daj“), nemilice se zadužujući,
  • banke – lihvari koje su „namirisale žrtvu“ i uvlačile građane u dužničko ropstvo sa bezobrazno uz bezobrazno velike kamate i bankarske naknade,
  • Vlada RH na čelu sa Superhikom (krade siromašnima, daje bogatima) i njegovim genijalnim idejama i konstrukcijama,
  • Hrvatska narodna banka kao dekica iza kojom se skriva prljava rabota pljačkanja hrvatskih građana.
  • Ustavni sud republike Hrvatske u kojem sjede „anđeli garava lica“.

U čemu je stvar?
Prije 5 godina, više manje, hrvatske banke su prodale Ivici Kičmanoviću 100 kg. krumpira za 600 kuna – što je, u to vrijeme predstavljalo protuvrijednost 100 švicarskih franaka. Ivica Kičmanović se je obvezao da će dug vračati 10 godina i polumjesečnim ratama. Zaključen je takav ugovor. Ugovorena je lihvarska kamata od 7,5% na neotplaćeni dio duga, a ugrađena tzv. „valutna klauzula“ , tj. da će se otplata kredita smanjivati od kunske protuvrijednosti u švicarskim francima iskazanog duga. Tečaj kune je uglavnom stabilan (i treba biti). Cijena krumpira je uglavnom stalna (ili pada). Jedino su švicarske monetarne vlasti korigirale – povećale vrijednost franka u odnosu na eur, tako da se je i njegova vrijednost/tečaj u kunama povećao na 750 kuna. Sukladno ugovorenoj klauzuli Ivica Kičmanović sada ne duguje 600 kuna, nego 750 kuna i doveden je u nemogućnost vratiti svoj dug. Kada bi sada prodao svoje krumpire, on bi za njih dobio 600 kuna i podmirio osnovni dug, ali bi, i dalje, ostao dužan banci 150 kuna razlike u tečaju.
Sad započinje hrvatski cirkus apsurda.
Hrvatska banka mudro šuti, drži se sigurno ruku pod ruku sa bankama – lihvarima i Superhikom i tko smije pitati što rade „stručnjaci“ iz HNB-a, osim što hlade jajca (oprostite, omaklo mi je) po zimskim skijalištima sa isto takvom bagrom.
Superhik puno priča i slavodobitno nudi puku priču o „winn-winn“ rješenju. „Winn-winn“ je zapadnjačka floskula, koja govori i rješenju u kojem nema gubitnika, svi smo dobitnici. To vam je isto kao kada vehabijama obećavaju na drugom svijetu rajski život sa obiljem lijepih djevica i sveopćim blagostanjem (za to se isplati ginuti i ubijati druge).
U financijama vladaju zakoni o neuništivosti materije, a banke su se osladile na velikim profitima i zaradama. Traže da se plati tih 150 kuna ekstra profita. Superhik je u velikim govnima (oprostite, opet mi se omaklo). Ne smije se zamjeriti bankama jer ga one svojim kreditnim infuzijama spašavaju od bankrota i gubitka vlasti, a vlast je slast (naročito za one koji ne znaju ništa drugo raditi). radi toa Superhik ne smije niti pomisliti da se zamjeri bankama-lihvarima i donese zakon o ukidanju valutne klauzule čime bi Ivici Kičmanoviću omogućio da nastavi vraćati svojih i 600 kuna stvarnog duga, a banke lihvare skratio za 150 kuna ekstra profita. Hrvatska narodna banka odlučno i dostojanstveno šuti. Sve dobronamjerne konstatacije o lihvarenju i prijedloge rješenja proglašava nestručnim. Superhik donosi super „winn-winn“ rješenje. Donosi zakon kojim se tečaj franka „fiksira“ na 630 kuna na godinu dana (zakon koji pada i na općinskom sudu u Kupljenskom Hruševcu). A anđeli garava lica iz Ustavnog suda su okupirani vlastitim reizborom u 8. mjesecu (prije parlamentarnih izbora). U toku hrv. tijeku) su složene konstrukcije tipa „ja tebi – ti meni“ To je ta veličanstvena „winn-winn“ konstrukcija. Ivici Kičmanoviću se odgađa „deranje kože“ do iza parlamentarnih izbora, Hrvatska narodna banka je u ugodnom ljubavnom trokutu sa bankama i Superhikom. Anđeli garava lica imaju manevarski prostor za kadrovske križaljke („svi sa svima“). Građani šute, ko’ zaliveni, eventualno figa „v žepu“ i tako veće tisuću i kusur godina.
Rješenje problema:
Većina uglednih profesora Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i Ekonomskog instituta u Zagrebu (ipak oni nešto znaju) – osim plaćenih pripuza tzv. samostalnih ekonomskih analitičara tvrde da treba:
Ukinuti valutnu klauzulu.
To može samo Ustavni sud (čit. „anđeli garava lica“) proglašavanjem valutne klauzule neustavnom kategorijom ili Superhik izglasavanjem zakona o zabrani ugovaranja valutne klauzule.
Obvezati banke-lihvare da se ugovorene kredite vrate na vrijednosti iskazane u kunama prilikom ugovaranja kredita i i otplatu i stanje duga isključivo na/u kune. Ipak je kuna naša jedina valuta.
U tom slučaju nastao bi veliki urnebes. Banke bi otkazale daljnje kreditne infuzije Superhiku za opstanak na vlasti, barem do parlamentarnih izbora. Bankrot znači upitne isplate mirovina, upitne plaće državnim činovnicima (pardon, službenicima javne uprave), opće nezadovoljstvo, građane na ulicama i opći kaos ( drugim riječima grčki scenarij). Revolucija ruši sve pred sobom. Kome to može dobro donijeti osim Ivici Kičmanoviću, a on baš i nije neki revolucionar.
Da li će se to dogoditi?
Odgovorno tvrdim da se to neće dogoditi.
Fiksiranjem tečaja franka na 6,30 kn (cca radi lakšeg razumijevanja ) za jedan franak u obračunu kredita sa valutnom klauzulom, rješenje se odgađa do iza parlamentarnih izbora. Ako Superhik izgubi izbore „vruči krumpir“ će dopasti u ruke novoj vladi, a ako pak izbornim makinacijama zadrže vlast, svaki normalni sud će presuditi da je fiksiranje tečaja na 6,30 nezakonito i sve se vraća na grbaču Ivice Kičmanovića. HNB kao ljubavnica Superhika i banaka – lihvara nesmetano uživa i dalje u slastima ljubavnog trokuta i nedodirljivosti. “Anđeli garava lica“ imaju debelu kožu. Ako mogu 3.700.000 glasača proglasiti za 4.050.000, odgađanje donošenja presude o neustavnosti valutne klauzula je baš sitnica u odnosu na „benefit“ posvećenog ljuljuškanja u ugodnoj fotelji ustavnog suda. Njima treba mir da mogu neometano zadržati svoje fotelje, a prazne popuniti sa „podobnima i zaslužnima“ poput Bajića. Ima takvih i na drugoj strani. Opet se sve svodi na „winn-winn“ rješenja bez Ivice Kičmanovića i bez ukidanja valutne klauzule.
Ivici Kičmanoviću pripadaju stihovi besmrtnog Miroslava Krleže:
A kmetu je sejeno jel krepal totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu nebu
neg pasji brbonjek na bogečkom grebu.
To je za njega „winn-winn“ rješenje.

Komentari

commentara